Zašto jedemo previše?

Mi jedemo ono što nama naš mozak kaže da jedemo. Uzmemo vrećicu čipsa s namjerom da imamo samo par zalogaja i za koju minutu skužimo da smo pojeli cijelu vrećicu. Krivac mi? Neeee, naš mozak.

Naš racionalni svjesni mozak misli da drži sve konce u rukama “Ja ću jesti što želim, kada želim i stati ću kada ja to odlučim!“ – Aha!? Mi imamo puno manje kontrole nad ovim nego što mislimo.

Jedemo iz dva razloga:

1) Da bi zadovoljili energetske potrebe našeg tijela
2) Jedemo iz zadovoljstva (hedonizam), da bi namirili svoje emocije

Većina naših obroka kombinacija je ta dva razloga i sasvim smo OK dok su naši obroci u balansu. Dok hedonističko, emocionalno konzumiranje hrane preuzme prevlast. Tada unosimo više hrane nego što je potrebno i znamo što nam se dešava. Debljamo se.

 

Zašto sam ja jela previše? Hranila sam se hranom iza koje sam potapala svoje stvarne želje, svoj životni put. Moj mozak mi je rekao da je to ispravno.

 

Odrasla sam u okruženju koje je stavljalo tuđe potrebe na prvo mjesto. Lijepo pozdravi, budi fina prema starijima, ne odgovaraj, dok odrasli razgovaraju nemaš kaj slušat, ne budi dijete. Ne kažem ja da su to loše osobine, samo pored toga nisu me naučili da cijenim sebe i svoje potrebe, da sam ja važna, kako da budem nježna prema sebi, kako da se volim… i kad se volim da to nije sebično. Da nije sebično ako kažem: “Ne da mi se”, “Nemam vremena”. Imala sam potrebu dokazati se svome ocu. Svidjeti mu se. Ispunjavala sam njihova očekivanja jer sam to naučila. Bio je to lakši put.

Kada nisam ispunjavala očekivanja onda sam bila buntovna, zločesta, bezobrazna. Bila sam tada zbunjena, željela sam zadovoljiti svoje potrebe, a s druge strane imala sam ogroman osjećaj krivnje kada nisam napravila što se od mene očekuje.

Bila sam neodlučna, uplašena sebe i svojih želja, nečeg novog i nepoznatog. Živjela sam u poznatom svijetu, u zoni konfora.

Od tada puno toga sam naučila, pa možda nešto od toga pomogne i Vama.

1. Zapitajte se: “Što ja to želim”?
2. Budite strpljivi prema sebi prihvatite svoju prošlost i svoje postupke
3. Oprostite si!
4. Prihvatite svoju prošlost i svoje postupke.
5. Naučite reći NE!
6. Volite sebe i podržavajte.
7. Budite nježni prema svojim mislima.
8. Pohvalite se- budite svjesni svega dobrog što ste napravili za sebe i za druge.
9. Brinite o svome tijelu.
10. Prestanite se kritizirati (obratite pozornost kako komunicirate sami sa sobom)

Do rezultata koje želite, mora doći.

Živimo u vremenu kada su nam informacije dostupne odmah. Steknemo dojam i da do promjene mora doći odmah kada sam uočila problem, shvatila ga, razumjela. Ne bih baš rekla da je tako.

Promjena je proces i kreće se od promjene navika: jedna po jedna. U tempu koji je nama prihvatljiv. Ne našem raciju, našem mozgu. Već onome mjestu u nama, gdje stanuje nada, radost, sreća išćekivanje, radoznalost i još mnogo toga. Tamo gdje je dom naših želja i onoga što mi stvarno jesmo.

Svjedočimo na primjerima iz tuđih života da nikada nije kasno da ostvarimo ono što želimo. I ja sam jedan primjer. Živim ostvarenje svojih želja.

Za promjenu u životu nikada nije kasno. Mi sami sebi postavljamo granice. Umjesto “Ne mogu”, “Nije moguće za mene”, recite si “Idem vidjeti do kuda mogu stići!”.

Istraživanja pokazuju kako se glavna kreativna otkrića događaju uglavnom u kasnim tridesetim godinama i nakon njih.

Stoga, dragi moji, ne uspoređujte se ni sa kim jer na taj način izdajete sebe, već budite uporni, dosljedni, strpljivi. Kada se dogodi da ostvarite što želite, to nije čudo. Za to ste zaslužni!

Pozitivne promjene možete pokrenuti u svakom trenutku u vašem životu. Radionice su jedan od puteva na kojima možete osvijestiti svoje potrebe. U grupnom okruženju i grupnoj podršci, kad shvatite da niste sami, dobijete vjetar u leđa.

Dubravka.