Priča tvog života

Prisjećam se osnovne škole i sata hrvatskog jezika. Sjećam se profesorice Leib i njene blagosti. Kada smo učili padeže, rekla nam je da nacrtamo ruke i da na svaki prst napišemo jedan padež. Ta slika mi je pred očima. Sjećam se diktata iz č i ć koji su za mene bili pravi mali osobni pakao jer ih uopće ne razlikujem. Ne čujem ih u izgovoru, tada nisam znala da mogu riječi učiti napamet. Horor za mene. Zadačnice su bile moja strast, moje IT stvar. Pisala sam i pisala i pisala, sve dok nisam zaključila da sam glupa. Kad pišem, gubim slova i to ne primjećujem. Čitam čudno, preskačem redove, čitam riječi koje ne postoje, a ja ih skroz vidim. Bilo mi je jednostavnije naučiti tekst napamet i praviti se da ga čitam nego ga čitati, jer to je zvučalo strašno. 

Prestala sam pisati iz radosti i zadovoljstva, iz onog mjesta radosti i kreativnosti. Pisala sam i dalje, bilježnice i bilježnice sa predavanja unutar kojih su osobna zapažanja, osvrti, trenutni osjećaji. Dnevnici koje pišem godinama. Sve to je jedan sistem koji sam nesvjesno osmislila za sebe kako bih ostala u doticaju sa onim što volim – pisati. Pisanjem ostavljam trag za sebe. Od kuda sam krenula, kakva sam bila, što sam razmišljala, u kojem emocionalnom stanju sam bila, koji mentalni sklop sam imala, koliko sam bila svjesna što volim, što mi je važno, što želim. 

Potom sam počela pisati kolumne, u nadi da će se netko pronaći u njima. Da će moj put, moje iskustvo pomoći nekome. Da znate da postoji još netko sa problemom sličnim poput vašeg i da postoji rješenje, uvijek postoji. Samo kada smo u negativnom krugu misli poput  mog – “ja sam glupa”; nije lako vidjeti rješenje. Vidimo ga kada pročitamo, čujemo nešto što nam sjedne, aktivira nas, dogodi se onaj aha trenutak, da postoji i drugačiji pogled, da ima rješenje.

Prije nekoliko godina, na jednoj edukaciji, smo radili testove procjene rekli su mi da imam disleksiju i disgrafiju. Jupi, nisam glupa, do tada sam to već znala. Morala sam se snaći i pronaći svoje kako. Nije mi bilo lako i da bi moglo biti lakše, vjerujem da je moglo, da sam znala to ranije. S druge strane, to onda ne bi bila ja sada. Svako moje iskustvo me oblikovalo, kao što je svako vaše iskustvo oblikovalo vas.

Svjesno sam išla prema mjestima najveće nelagode. Tamo gdje sam osjećala sram i strah. To je pisanje (kolumne), postavljanje pitanja (terapeut) pričanje u javnosti (edukator). Mjesto najveće nelagode je ujedno i mjesto tvog najvećeg rasta. Kao što je i mog bilo.

Ispričala sam vam jedan dio priče mog života koja je ujedno i divna vježbica koju vam danas želim dati. 

Vježba se zove: Priča mog života. Kako sam došla ovdje gdje sam sada.

Čitajući svoju priču mog života, ujedno me oduševila i rastužila. Čitala sam sebe nekada. Prisjetila sam se tko sam tada bila, što sam sve napravila. Unutar mene probudio se osjećaj dragosti i nježnosti prema meni i dodatna motivacija da krenem dalje. Da budem skroz iskrena, jer ove godine #sasvim iskreno, kada sam ispisala ciljeve, postavila namjeru i napravila plan, vidjela sam koliko toga želim napraviti, a koliko vremena imam. Obuzela me i tuga i ravnodušnost prema onome što nisam vidjela do sada i postigla, tako da mi je bilježnica iz 2016. došla kao čokoladni preljev na sladoledu. Kao naručena.

 Kako napraviti ovu vježbu?

Odvojite vrijeme za sebe. Uzmite papir, olovku, bojice ako želite. Napravite timeline najvažnijih stvari koje su vam se u životu dogodile.

Nacrtajte liniju. Označite na njoj SADA. i krenite prema unatrag označavajući sve važne godine koje vam padnu napamet. Kod svake godine napišite i događaje koji su vezani uz tu godinu. Kada ste završili, pogledajte napisano i krenite pisati priču svog života. Kako sam došla do ovdje gdje sam sada. Zamislite da svoj život prepričavate nepoznatoj osobi, a ta osoba misli da pričate joj priču koja nije stvarna i ispričajte priču o svom životu. Napišite je. I potom pogledajte sve trenutke, sve odluke, sve okrete koji su se dogodili i oblikovali u osobu kakva ste sada.

Kako god se osjećate kad pročitate priču koju ste napisali, znajte da je taj osjećaj sasvim ok. Promatrajte ga. Prihvatite ga. Ovo je trenutak kad ste osvijestili gdje ste i sada možete krenuti dalje u smjeru gdje želite. Dodatno osnaženi za spoznaju koliko toga ste prošli i kako ste napredovali.