Pogled u ogledalo

Koga ja to vidim kad stanem ispred ogledala?
Razmišljam koliko sam u prošlosti izbjegavala ogledala. Koliko sam prolazila pored njih, a da sam skrenula pogled. Koliko sam puta izašla iz kuće a da se nisam pogledala u ogledalo.
Tada nisam bila spremana zapitati se od čega bježiš, što to skrivaš od sebe, čega te strah?
Da bilo me strah, onoga što ću vidjeti. Onoga što bi si trebala priznati. Onoga što sam postala. Toliko strahova na jednom mjestu. A ja sam suvremeno koračala stepenicama svoga života, nesvjesna, nespreman suočiti se sama sa sobom. Doživljavala sam sve zdravo za gotovo. Posao, prijatelje, život. Nisam pratila okolnosti koje su se mijenjale. Promjene koje su došle, nisam bila spremna za njih. Nisam ih očekivala u tom intenzitetu. Vidjela sam njihovo nastajanje sudjelovala u njima. Nisam željela priznat sebe da se nešto mijenja. Nisam bila spremna preuzet odgovornost za sebe, za svoj život. Bilo me strah. Bila sam u svom ružičastom balonu, s ružičastim naočalama. Nisam znala kako se ponašati, žalila sam sama sebe, stvorila  žrtvu od sebe, žrtvu okolnosti, života.
Još jedanput strah ne paralizirao, nisam se mogla pomaknut s mjesta, ili sam se vrtjela u krug, tada je to  za mene bilo isto. Opet strah. I dalje sam ga ignorirala, isto kako sam ignorirala i svoj odraz u ogledalu. Nisam željela vidjeti ono što bi mi ogledalo pokazalo. Nisam bila spremna sebi priznat da sam pogriješila, da trebam promjenu.

Strah je emocija koja zaustavlja i pokreće.
Struktura straha: Strah se osjeća u odnosu na trenutnu situacija, ali i u odnosu na neku buduću situaciju, koju subjekt u ovom slučaju Ja predviđam. Strah je reakcija do koje dolazi kada subjekt ocijeni da je sila koja ga ugrožava moćnija od njega. U ovo gore navedenoj situaciji  ja sam se bojala same sebe. Bojala sam se ostaviti sve ono što mi je činilo život lagodnim i otići u nepoznato. Nisam bila spremna, dovoljno hrabra.
Subjekt će osjetiti strah kad procjeni:
-da njega ili neku njegovu vrijednost ugrožava objekt ili situacija
-da se objektivno ne može suprotstaviti  sili koja ga ugrožava
-da može pobjeći
*izvor: Emocije DR. Z. Milivojević
Nisam bila svjesna, osjećala sam strah i nisam se mogla suprotstaviti sili koja me ugrožavala. Strah može biti različitog trajanja i intenziteta. Ako je kraćeg trajanja nazivamo ga panika. Najsnažniji strah osjetit ćemo ako je ugrožena naša najveća vrijednost. Moja visoka vrijednost bila je ugrožena. Vrijednost sigurnosti. O vrijednostima najčešće ni ne razmišljamo iako su one stupovi našeg života. O njima više  drugom prilikom.
Kako su se okolnosti u mom životu promijenile. Došao je trenutak i kada sam se ja željela promijeniti. Nisam više željela biti pasivni promatrač svoga života. Bilo je vrijeme da uzmem ponovo konce u svoje ruke i počnem plesti ponovno priču svoga života. Tada sam shvatila da želim promjenu u životu. Nisam htjela za sebe ono što sam imala. Željela sam nešto novo.
Pogledala sam se u ogledalo. Po prvi put onako kako je ispravno. Pogledala sam se u oči. I nisam prepoznala osobu koju vidim. Pogledala sam obrise tijela i nisu mi se svidjeli. Što sam ja to zatrpala u sebi i koga? Čega sam se ja to bojala i od koga sam se skrivala?
Tu mi je strah bio saveznik. Strah me pokrenuo. Iz straha da ću ostati ovakva, nepoznata, sama sebi, u ulozi žrtve. Taj osjećaj straha me pokrenuo, bio moj saveznik i moj vjetar u leđa.
Danas smatram da je izuzetno važno biti iskren prema svojim emocijama. Iskren prema sebi.
S užitkom se gledam u ogledalo. Sviđa mi se odraz koji vidim. Ja poznajem tu osobu koju gledam. Prepoznajem te oči koje me gledaju i razumijem ih što mi žele reći i bez riječi. Prepoznajem osjećaje u sebi, povezana sam sa svojim mislima, svojim tijelom. Moja glava, moj um i moje tijelo čine cjelinu koju uokviruje moja duša.
Da bi došla do ovoga bilo je potrebno da se suočim sama sa sobom, pogledam se u ogledalo i zapitam se koga ja to vidim? Sviđa li mi se što ja to vidim? Poznajem li tu osobu? Koliko sam iskrena prema sebi? Kada sam bila spremna, kada mi je bilo važno meni, krenula sam na put promjene. Tada sam bila spremna, suočiti se sama sa sobom i sa svojim strahom.
Kada danas izgovaram  riječ strah, ona u meni izaziva blagi osmijeh na licu ( na umu imam sva iskustva koja smo zajedno prošli). Riječ strah u mojoj glavi napisane su šarenim slovima poput čarapa Pipi duge Čarape – sjećate se nje neustrašiva djevojka velika srca.
Naučila sam da su promjene dio života i da je izuzetno važno kako na njih reagiramo i koliko pratimo svoj život.
Koliko smo svjesni okolnosti u kojima živimo i da je važno da smo uvijek spremni na nove izazove i pokrenut se u smjeru koji nam treba ili stvoriti sebi novi neki smjer. Da  je najvažnije biti iskren prema sebe.
Navike koje sam stvorila mijenjaju se polako i strpljivo. Vrijeme i upornost moj su saveznik.
Za sve treba imati strpljenja. Po prirodi nisam bila strpljiva. Bilo me strah da neću uspjeti, s druge strane onaj strah vraćanja na starao bio je jači i on me gurao naprijed.
Zvuči komplicirano? Nije. Najljepše stvari u životu su jednostavne. Ja sam si ih voljela zakomplicirati da bi se osjećala važno.
Budite iskreni prema sebi kad se gledate u ogledalo. Sve ono što jesi iznutra, očituje se u odrazu izvana. Jednostavno, zar ne?
S ljubavlju,
Dubravka!